Malo sjećanja na Stivorske tamburaše i pjevače.

„Šandrić“ i njegov bas !
Sjećanja zabilježio , Tonino Osti

Stivorski likovi, kojih se rado sjedamo, oni koji su obogatili vrijeme u kojem su živjeli, postali su ikone našeg sela, naš zaštitni znak koji se spominje i vječno ostaje uspomena da se prenosi na pokoljenja koja dolaze.
Svirači i pjevači Stivora na smotri Društava nacionalnih manjina 1949/50 g.

Na slici su sa lijeva na desno, stoje:
1.Zita Andreata, udana Dalsaso, 1.1. ili Marija Klaser (?)
2.Postaj Anna- udana Miloš,
3. Giacinto (Cinto) Montibeler,
4.Josefina-Pina Klaser udana Montibeler
5.Stefan Klaser sa primom,
6.Rozika Dalsaso (udana Bosnjak u Sarajevu)
7. Boker Fortunato-Nato,
8. Marica Bernardi udana Klaser , a ispred njih :
9. Paolina Boker,
10. Danilo Postaj,gitara
11. Anton-Ante Postaj,bas
12. Anton-Toni Boker , gitara
13. Katica Valandro udana Boker,
14. Nando Moreti(sjedi)
Ove podatke o osobama na slici dobio sam od Marice Bernardi, koja je bila učesnik ovog skupa i svih detalja se dobro prisjetila. Za nagradu zbog suradnje je dobila od mene ovu sliku, koju sam uručio njenom sinu Karlu.

Ova slika nastala je vjerovatno 1949 ili 1950 godine,povodom okupljanja i veselja naših Stivorana na Smotri Društava nacionalnih manjina Prnjavora 1949 ili 1950 god.Pjevalo se na jezicima nacionalnih manjina, pa su i naši Stivorani pjevali nama poznate pjesme : Terezina su la porta…., Su le montagne fioca la neve… , Sul Castel del Mirandell ghera una che cantava… i druge! Koje i kakvo veselje je bilo , to i nije tako bitno za ovu našu priču. Mi želimo da osvježimo sjedanje na jednu našu Stivorsku legendu, na Šandridev bas, i njegovog vlasnika
Giovania Fusinatto , zvanog „Šandrid“. Tamo gdje je on bio sa svojim drugarima sviračima, moralo je biti veselo i razdragano. Tu se igralo i pjevalo,ne štededi noge niti grlo. Znoj sa lica se brisao ali se igralo i igralo, pjevalo i pilo sve dok učesnike umor nebi savladao. To se rijetko događalo. Prije ih je zora nalazila još u svirci i pjesmi, kako i dolikuje mladosti u plesu pjesmi i mladanačkom zanosu.
Bile su to one čuvene Stivorske igranke, nekad organizirane svake nedelje naveče, a ponekad povodom svadbenog veselja ili koje svetkovine. Svadbe nisu mogle prodi bez svirke i pjesme. A uoči takvih događaja selo je iz priča ved
znalo koji svirači de svirati toj prigodi. Dali de biti „stari sastav“ sa Šandridem ili podmlađena škvadra-društvo koje je uvijek rado zauzimalo mjesto ponekog otsutnog iz prvog sastava. Na ovoj slici su izgleda samo čuveni primaš Stjepan Klaser i Anton Bocker iz prve ekipe. Ostali su tek stasali za compagniu, poletni i nadasve lijepi i uredni, dočekali svoju šansu da uskoče. Uostalom bila je ovo Smotra mladosti pa je i primjereno da mladidi i djevojke uzmu učešde u prezentaciji svog sela, našeg Stivora.
Uvijek sam se divio našim suseljanima koji su tako lijepo i uredno bili obučeni , da bi im pozavidio bilo koji građanin grada te naše domovine. Molim vas za vašu pozornost. Pogledajte ovu ljepotu od mladosti. Uočite njihovu odjedu, njihovo ponosno držanje i stas. Pa to su momci i djevojke iz kakvog velegrada, pomislio bi neupudeni posmatrač. U ono doba , početak pedesetih godina, ovi mladidi i djevojke bili su ponos svoga sela i svoga kraja. Nadaleko se prepričavalo , a naročito poslije subotnjeg pazarnog dana , kako su djevojke iz Stivora bile lijepo i uredno obučene, a momci sa kravatama i u odijelima. Malo je bilo stanovnika naše opštine koji se se znali i mogli ovako lijepo nositi i ponositi.
A sada pogledajte ovaj legendarni bas na slici , koji svojom veličinom dominira prostorom ! Dominirao je i svojom svirkom, a najviše i sviračima koji su ga držali kao djevojku u zagrljaju, ponosito svirali na njemu i pritom izvodili bravure ritmičkim pokretima tijela, koje smo rado gledali. Puno godina uveseljavao je naše djedove i bake, majke i očeve, na kraju i nas , njihove potomke. Mislim da nijedna stvar u Stivoru nema ovakvu karizmu kao ovaj
instrument i njegov vlasnik naš „Šandrid“. Malen rastom , ali velikog srca i duha , ostao nam je svima u sjedanju. Nije to samo sjedanje za neku sliku iz našeg sela, ili jedan isječak od zbivanja u njemu, to je zasigurno sječanje za cijeli naš život. Siguran sam da u našem selu nema osobe koja nezna ko je bio svirač „Šandrid“. Prije bih rekao da najmanje polovina sela nezna njegovo pravo ime. Bilo je dovoljno reći Šandrid i sve se znalo. Odmah bi pomislili na
čovjeka malog rasta, koji je svirao uz veliki instrument ali uz njega bio je najvedi i najbogatiji duhom . Teško ga je opisati, On se može samo doživjeti .

Na ovoj slici je Giovani Fussinatto- Šandrid ,sa gitarom na koljenima, a iznad stoji sa njegovim basom Giovni
Rover i Giacinto Andreata. Slika je nastala na jednoj svadbi,(Palascosija ili Ilova ?) zato je i gitara zakidena
vrpcama a svirači bijelim maramicama.

 

 

 

 

 

Sjedam se iz datuma da su naši svirači za Božidne praznike naveče obilazili kude i zasvirali pred svakom po jednu melodiju, zašelivši tako ukudanima sretne praznike. Mi djeca smo ih pratili kao uvijek , ali je Šandrid bio glavna meta posmatranja. Svi bi se tiskali oko njega da vidimo to čudo od tambure i njenog svirača. Vješto baratajudi instrumentom, naginjudi ga sa lijeva na desno, još vještije svirajudi, mi bismo zadivljeno uskliknuli kad bi ga on za vrijeme svirke , zavrtio na donjem osloncu i podvrisnuo. Tad smo širili oči od čuda i radosti.
On bi nastavio svirati i pjevati kao da se ništa nije ni dogodilo. Svoja sjedanja iz djetinjstva svakako sam obogatio ovim čovjekom, ovim veseljakom , za koga ima mjesta u srcima svih Stivorana. Nas dječake bi zadirkivao naglim pokretom ruke prema našim stomacima, a mi bi otskočili ustranu, smijudi se i pokušavajudi ponovo da mu se približimo. U svojoj kudi Šandrid je imao nekoliko instrumenata, na kojima je rado svirao ali i podučavao mlađe. Pouzdano znam da je osim na basu, gitari ili primu, ponekad svirao i mandolinu. Bila mu je pod starost lakša od basa , te je često volio na njoj zasvirati. Zato ne čudi odluka njegove brojne djece, da uz njegovo
tijelo pri sahrani bude ostavljena i njemu omiljena mandolina. Danas, kada sam i ja u godinama , gledajudi slike Stivorskih svirača i pjevača, sjetim se poznatih likova. Međutim, sva imena mi baš ne naviru u sjedanje. Bio
bih zahvalan da mi čitaoci potvrde imena ovih nama divnih djevojaka i mladida, da ja slučajno nisam kod nekoga pogriješio. Osim nekolicine za koje sam siguran, želim pomodi vama, da je ovaj lijepi mladid sa gitarom, odmah iza
basa, sa šop-frizurom i kravatom , Danilo Postai. (Iza njega stoji Jozefina-Pina Klaser). On je rano, kao mladid, otišao iz Stivora, početkom pedesetih godina, pa ga nove generacije nisu stigle upoznati. Povremeno bi dolazio obidi
roditelje, a životni vijek proveo je u Sarajevu,radedi kao poslovođa velikog građevinskog preduzeda. Ovu prvu sliku dobio sam od njega 1964-te godine u Sarajevu, gdje sam i ja tada boravio.
Tako mi sjedanja na Stivorsku prošlost naviru, a ako sam uspio u vama pobuditi nostalgiju za rodnim krajem, pozivam vas da mi pošaljete slike svirača našeg sela koje čuvate po kutijama. Svoje priloge šaljite e-poštom na adresu Circola Stivorana u Roncegnu <[email protected]> ili [email protected]
sa naznakom „za Šandridev bas“.
I na kraju želim redi da su svirači i pjevačice iz Stivora postali dio našeg kulturnog bida, naše kulturno naslijeđe.Naš ponos i naše sjedanje na nama najdraže rođake i rodice, stričeve ,ujake i poznanike nesmiju pasti u zaborav.
Rado bih na ovoj stranici imao i neku bolju , jasniju sliku Giovania Fusinatta – Šandrida , ali na žalost nemam je. Nadam se da du je uskoro uz vašu pomoć imati i moči staviti na ovu stranicu !
Bieno Septembar 2009.