Prvo službeno pominjanje imena Stivor

(Odlomci iz rada za knjigu „Trentino-Bosna-Trentino , Jedan vijek za povratak „ autor, OSTI Tonino ) -posvećeno sjećanju na Mariotu Osti rođ.Klaser , 1900 – 1974-

Za sve što postadoh, zahvaljujem njenoj nesebičnoj žrtvi „

( 08.12.1891 je prvi put u dostupnim dokumentima spomenuto ime Stivor ! )

 

Tih godina , 1880-82 uspostavljaju se komunikacije sa ponuĊenim lokacijama za kolonizaciju i zainteresiranih familija preko povjerenika vlasti u Trentu i emisara kolonista u Bosni. Do upotrebljivih podataka koji su obećavali, lakše se dolazilo, pa je pritisak kolonista rastao i na šire podruĉje Banja Luke, u pravcu Prnjavora i Dervente. Umjesto samostalnih pojedinaĉnih odlazaka pojedinaca ili familija, vlast je odluĉila da se organizirano ide u kolonizaciju.Tu na prostorima izmedju Prnjavora i Dervente , na slivu rijeka Vijake i Ukrine, bilo je mnogo šuma što je i potencijalna mogućnost da se dodje do obradive zemlje. Trebalo je krĉenjem privesti zemljište kulturi, što je bio i osnovni moto u pozivu Austriske vlasti, „ a coltivare la terra in Bosnia „ -kako su pisali u zvaniĉnim propagandnim pozivima za kolonizaciju.

* * *

Dolazak u novu zemlju Bosnu

Prva organizirana grupa doseljenika na područje Prnjavora, polazi iz Vallsugane 24. marta 1884 godine, oko dvadesetak familia. Druga grupa polazi ubrzo za njima, već 29 aprila a broji 38 osoba.

U grupi koja je pošla u martu 1884 godine ,bile su slijedeće familije : Bernardi Luigi, Boccher Andrea, Dalsasso Angela, Eccel Giuseppe, Fontanelli Giuseppe, Fusinato Antonio, Groff Angelica, Hueller Rosa, Marinelli Carlo, Montibeller Antonio, Montibeller Domenico, Montibeller Paulina, Oberosler Aurelio, Petri Tomaso, Postai Domenico, Postai Giovani,Rover Andrea, Rover Francesco, Tassainer Lodovico, e Zottele Domenico.

Grupu koja je pošla 29 aprila 1884 god ĉinile su familie : Eccher Pietro, Bastiani Antonio, Valandro Agostino, Girardelli Domenico, Ropele Batista, Osti Enrico, Pedroti Giovanni, e Bastiani Daniele.

Ove dvije grupe kolonista iz Vallsugane su osnovica stanovnika budućeg Stivora, uz dopunu nekoliko familija koje su se kasnije premjestile iz Mahovljana. /Dallsasso, Montibeller, Basilio Clazzer i Sigismundi /

U podacima sam pronašao da su iz Roncegna na dan 9.aprila 1884 otišle za Bosnu familie Giuseppe Dalprà i Leonardo Dalcastagnè, Emanuele Clazzer, Franco Montibeller , Martino Smider, Giacomo Zeni i Carlo Lazzari. 30.aprila 1889 iz Ospedaleta polaze familie Antonio Baldi, i Batistta Nocolleti a 21.aprila 1892 familie Dionigio Moretti i Volfgango Nicoletti .)- 1*** Po Prezimenu se moţe zakljuĉiti da su jedino Dalcastagne, Moretti i Dalpra stigli u okolinu Prnjavora i Stivora. Druge familije su ostale u Mahovljanima ili Maglajanima.

Dolazak na podruĉje opštine Prnjavor , rezultiralo je naseljavanjem kolonista na dosta širokom podruĉju. Postoje sigurni dokazi da su postali stanovnici naselja Palaĉkovci, Babanovci,Doline, Velike Ilove, Glogovca, Jadovice,Modrana, Sibovske, Prnjavora, Kulaša i Doboja. Manji dio doseljenika otišao je u Maglajane zajedno sa familijama iz Aldena i u Franja goru ,danas Careva Gora .( Vjerovatno ime je dobila po caru Franji Josipu !.)

Rekonstrukcije na osnovu dokumenata izdatih novim stanovnicima su pokazale da su u Kulašima bile familije Andreatta , Clazzer, Dalpra, Dalsasso,Marinelli, Montibeller, Petri, , Rover, Groff. Ove familije jedine su imali privilegiju da nedeljom idu k misi, jer su Kulaši jedini u tadašnjoj opštini Prnjavor , bili ţupa i imali svoju ţupnu katoliĉku crkvu.!Ovoj ţupi su pripadali svi katolici na prnjavorskoj općini,ma koliko bili udaljeni od nje.

U Doboju su bile familije Berlanda, Clazzer*9 i Smider..)

U Palačkovcima su bile familije:Fusinato, Bernardi, Clazzer, Dalsasso, Montibeler, Oberosler, Postai, Osti, Tissot i Zotele. Zabiljeţeno je da je kolonija u Palaĉkovcima imala svog cijenjenog predstavnika u osobi Domenica Postai. ) -2***

U Dolinama je bila familija Dalpra Severina , ĉiji je sin Ivan (Giovanni) poginuo u II sv.ratu i sahranjen u groblju Doline.

U Šereg Ilovi bili su Andreate Karlo i ţena Fiorentina roĊ. Fusinatto ,a Fontana (Ignaca) Rudolf sa ţenom Kovalĉik Julianom u Jadovici.

Ostale familije su bile u okolnim mjestima. Tako se zna da je po jedna familija Andreata i Montibeller bila u Vel. Ilovi , gore i danas imaju tri groba , vjerovatno prvih umrlih talijana na ovim prostorima.Na jednom se jasno i danas moţe proĉitati Andreata Valentin U Jadovici je takoĊe bilo Andreata ,( ĉini se i Fuţinata)(?). Andreate i danas tamo imaju po koju zapuštenu njivu. !

Prva godina doseljavanja bila je jako burna za naše doseljenike. Mnogi su se premiještali sa jednog terena na drugi. Traţili su plodniju zemlju, već napola iskrĉenu i svakako htjeli su da budu što bliţe jedni drugima. Po priĉama starijih znamo da su svi ţivjeli kao jedna familija, meĊusobno se pomagali u radu. Okupljali su se kod provizornih kapelica na mise- molitve krunice , koju su tradiciju saĉuvali do današnjih dana.Nepoznavanje domicilnog jezika prisljavao ih je da budu upućeni jedni na druge.

Izbor novog zemljišta i obaveze koje su iz toga proizilazile, najbolje se vidi iz saĉuvanog Ugovora o davanju zemlje na čuvanje (!), izmeĊu dvojice derventskih Begova, vlasnika zemlje u Palaĉkovcima i kolonista Basilia Clazzer i Giovania Montibeller kao.najmoprimaca.

Ove dvije familije italijana su došle iz Mahovljana gdje su bili doselili još u proljeće 1883 godine u sastavu velike kolonije Trentinaca u Bosni,i njihova imena nalaze se u tom popisu doseljenika.. U potrazi za plodnom zemljom stigli su u Palaĉkovce, begovinu Derventskih begova. Vjerovatno su oni prvi Talijani koji su došli na ovo područje, jer ostali stigoše tek u maju i junu 1884 godine, kako smo već prije spomenuli , u dvije organizirane grupe. Zabiljeţeno je da se Giovani Montibeller (emisar !?) mnogo trudio u prihvatanju novopridošlih kolonista , jer je izgleda govorio i njemaĉki jezik a to je za Austrougarsku carevinu bio sluţbeni jezik komuniciranja u Bosni. Bilo kako bilo, prvo jezgro buduće kolonije Talijana na ovom prostoru je stvoreno ovdje u šumovitom sjevero-zapadnom dijelu Palaĉkovaca, malo nagnutom terenu prema jugu, ocjeditom i pogodnom za zemljoradnju.

Ovim ugovorom o davanju zemlje na ĉuvanje, precizira se da Begovi daju na ĉuvanje 20 dunuma iskrĉene i neiskrĉene zemlje i obvezuju drugu stranu da mogu napraviti kuću-kolibu u roku od dva i po mjeseca, dugaĉku 8 a široku 6 aršina, o njihovom trošku.(aršin je oko 70 cm duţine) Age prve godine poklanjaju potrebno sjeme ! Obveza kolonista je da begu daju trećinu prinosa sa već okrĉene oranice, te polovinu sijena , a od posaĊenog povrća , osim krompira, davaće ¼ svega, kao što daje i domicilno stanovništvo (kmetovi). Sa novostvorenih njiva koje koloni dobiju krĉenjem, prve tri godine age ne traţe ništa, a ako zasade lozu tj. vinograd, prvih 6 godina nema ništa agama, a poslije tog roka ¼ uroda. Od

šljivika kojeg su dobili od bega, davaće ½ ,a ako zasade nove voćke, prvih godina ništa a poslije ¼. …. Itd. Ugovor je sastavljen 21.januara 1884 g. i još se čuva original u obitelji Karla Klaser, prapraunuka Basilia Clazzer.

Tako su naši djedovi, od slobodnih seljaka iz Evrope, postali kmetovi u Bosni. Tuţno , ţalosno i jadno, poniţavajuće i sramotno stanje. Ovaj novosteĉeni status kolonista oslikava najbolje u kakvoj su se teškoj situaciji nalazili novopridošlice iz dalekog Trentina .! I ovo je slika stanja Evrope 80-tih godina 19 vijeka.Doţivjet će naši djedovi davanje trećine begu , ali i strahote i bahatosti begovih sluga kod samog prikupljanja ugovorene obaveze, uz obavezno poniţavanje kao podreĊenih beznaĉajnih ljudi tj. kmetova.Trebalo je staviti do znanja ko je ovdje gazda a ko je sluga (ĉitaj rob). Sve je to tako regulirano po Turskim zakonima koji su ostali na snazi do donošenja novih Austriskih zakona , jer je tako dogovoreno sa Turskom upravom kod dolaska Austrije u Bosnu. )7*** To će od doseljenika iz osnova promijeniti njihova ţivotna iskustva u novoj sredini, u zemlji Bosni novoj pokrajini velike Austrougarske monarhije.Ĉudna neka obećana zemlja Bosna, sa dva Cara i dvije carevine, dvostrukim zakonima a jednim siromašnim narodom i to kmetovima, bez ikakvih prava , samo sa golim vlastitim ţivotom.

* * *

Osim iz Trentina na put u Bosnu išle su i familie iz Alto Adige, Tako je zabiljeţeno da je iz Brunica otišlo 17 osoba i to pod vodstvom Pietro Fambri, koji ih je odveo u okolinu Sarajeva. I tako, poĉevši od 1884 godine krenuli su naši preci iz Dolomita i Valsugane put Bosne.Na stotine prijavljenih bilo je po svim komunama u Tirolu.Neznamo dali su svi prijavljeni i otišli,za takvo neko istraţivanje nema dovoljno saĉuvanih dokumenata. Bilo je tu i mnogo slobodnih strijelaca, onih koji su samostalno i na svoju ruku odlazili u nepoznato, koji su na osnovu informacija dobijenih od predhodnika, vojnika koji su se vratili iz operacije pripajanja Bosne ili raznih samoinicijativnih emisara. Poĉelo se dolaziti u Bosnu obiĉno svakog proljeća , poĉevši od 1881. pa sve do 1911 godine. Tako je i Enrico Paternoster iz Pinè, došao u Bosnu 1892 g. ) -3 *** ,i pridružio se u koloniju Stivora. Na podruĉje Tuzle, Trentini se poĉinju naseljavati tek poĉetkom XX vijeka, tj oko 1911 godine. U dostupnim dokumentima sam našao podatak da je ,prema podacima italijanskog konzula Rive u Sarajevu,oko 1886 godine ukupno oko sedamstotina Italiana organizirano od vlasti Austriske carevine nastanjeno u u Bosni. ) -8 ***

.

Velika carevina Franje Josipa I , uz dosta muke i otpora uspjela je da stvori administarciju u Bosni po ugledu na evropske zemlje. Premjerila je cijelu zemlju i stvorila Gruntovne knjige koje su i danas, poslije stotinu godina, osnova za sva knjiţna vlasništva zemljišta po cijeloj Bosni. Ĉini se da je to i bila glavna osnova da se krene u agrarnu reformu i konaĉno preuzme zemlja od begova i dadne kmetovima koji su je i obraĊivali.OdreĊeno je i šta je to Drţavna zemlja, i ko sa njom raspolaţe.Uz povremene bune u carevini, ovaj ogromni posao popisa zemljišta ,“ gruntovnica „ bi završen u cijeloj Bosni do 1888-89, već kako u kojem kraju.Zasigurno je ovim ĉinom konaĉno prestala obaveza kmetova da daju begovima trećinu,zemlja koju su dosad obradjivali postala je njihova.Ovo proizilazi iz obećanja Austrije turskim agama i begovima, da će turski običajni zakoni vrijediti do donošenja novih Austrijskih i proevropskih. (general Filipović, pri osvajanju Sarajeva)*** Dugo se ĉekalo, ali i to se doĉekalo ! ! !.

* * *

Austrija je sada mogla da se posveti i svojim kolonistima koji su ovamo pristizali ili već bili saĉinili porodiĉna gnijezda na begovskoj zemlji. Druge slobodne obradive zemlje nije ni bilo. Na prostoru koji je predmet našeg zanimanja, bi ucrtana i izgraĊena cesta koja je postala okosnica budućeg naselja Talijana. Povezivala je Prnjavor sa Derventom i prolazila kroz šumoviti kraj. Na prijelazu od rijeke Ilove jedan kilometar u smjeru Dervente , poĉela se parcelisati šuma i dodjeljivati kolonistima iz Tirola. Svako domaćinstvo je dobilo komad od oko 20 jugera zemljišta (oko 60 dunuma), na raspolaganje i u trajno vlasništvo.Oni koji su bili u blizini nove šumske ceste prvi su otpoĉeli sa krĉenjem. Nema pouzdanih podataka kada je to taĉno uĉinjeno, ali bi se kroz Gruntovne knjige, koje i danas postoje u Zemljišnom uredu u Prnjavoru, moglo ipak nešto rekonstruisati. Ipak sa velikom sigurnošću , na osnovu crkvenih podataka ţupe Prnjavor, moţe se tvrditi da je zemlja dodijeljena Talijanima 1889-90 godine. Najveći dio krĉenja je i obavljen 1891 godine, kada su se Talijani pripremali da grade prve kolibe za stanovanje i već su tu u šumi imali i „svoju“ prvu provizornu kapelicu !. Te godine duţ nove makadamske ceste ugledale su se i prve njive – krĉevine , i prve drvene kolibe.Prema saznanjima koja sam uspio prikupiti, u proljeće i ljeto te godine radilo se danonoćno , pušilo se na sve strane , krĉilo i palilo sa velikim elanom, neprestano i bez odmora. Koja je tu energija bila prisutna ,u samom saznanju da je to njihova zemlja i da više nema obaveze begu davati trećinu,davala im je neizmjernu volju za opstankom i snaţni entuzijazam za gradnju svojih kuća i pripremanju oranica. Bilo je veoma uzbudljivo i uţurbano tih ljetnih mjeseci uz cestu već treću godinu. Obarala su se velika stabla za graĊu, tesalo i rezalo na stotine trupaca. Testera i sjekira, klinovi i batovi bili su najtraţenije alatke.Sav posao oko pripremanja graĊe radili su sami kolonisti, sami su planirali i zapoĉinjali gradnju kuća i gospodarskih objekata.Onaj ko nije znao tesarske poslove, uĉio je na samom terenu i izgleda da su imali dobre uĉitelje. Ostalo je u genima do današnjih dana majstorstvo tesanja , zidanja i preciznog rada na krovnim konstrukcijama i stolarskim radovima.

Veliki dio drvene mase bio je pretvaran u drveni ugalj. Tu se razvila cijela mala industrija oko proizvodnje uglja. Male ili velike „carbonare“ pušile su se na sve strane.Vatra je gutala velike koliĉine drveta, a drveni ugalj su odvozila kola na plac u Prnjavor ili je vlast otkupljivala za potrebe svojih pogona u Derventi i Doboju. Od uglja se moglo nešto i zaraditi, trebalo je ţivotnih namirnica kupiti jer se tih godina slabo oralo i sijalo. Treba nabaviti raznog alata za gradnju kuća a i za poljoprivredne radove.Novac se nije mogao lako zaraditi na ovim prostorima jer i nije bilo šta raditi osim nadniĉarenja.Ideja sa „carbonara“-ma rješavala je dva problema odjednom. Ĉistio se teren od šume i zaradio se novac za neophodne potrebe .Mogla se kupiti nova odjeća i obuća koja je priliĉila evropskom naĉinu odijevanja.Ţene su dobile platno za krojenje i šivanje svoje nošnje.

Pouzdano se zna da je Giovani Batista Postai ,otac od Bepia Postaia donio kovaĉki alat iz Trentina. Danonoćno je kovao alatke i potkivao konje. Saĉuvan je nakovanj i nešto alata u staroj kući Postajevih , prema kazivanju prapraunuka Konstantina, do današnjih dana !

Samo je nedjelja davala odmora ovom vrijednom narodu, kada su se okupljali oko svoje kapelice, da se vide i razmijene iskustva u radu, a mladi da se upoznaju i zagledaju. Osim toga svakog dana u veĉernjim satima poslije napornog rada , radnici su se okupljali u sred šume, pred svojom provizornom kapelicom da izmole krunicu. Uvijek se poslije krunice ĉula pjesma iz starog napuštenog zaviĉaja.Kroz krošnje velikih i razgranatih hrastova odjekivali su glasovi mladića i djevojaka , spominjući svoje staro napušteno prebivalište u planinama iznad Vall Sugane.. Za okolno stanovništvo bile su to nerazumne rijeĉi pjesama , odjekivala je šuma uz cestu, a ĉulo se sve gore do Dolina. Neke od tih pjesama saĉuvale su se do danas u sjećanjima starijih stanovnika našeg sela. Rado se pjevaju uz svirku ţiĉanih instrumenata u raznim prigodama a najpoznatije su slijedeće :

„ Sù le montagne fiocca, la neve sì a vecina, te scriverò bambina, le feve dell fiocco..“ Uslijedila bi slijedeća pjesma, „ Sul castel dell Mirandell , ghera una che cantava.“ A onda bi se redale , „ Me manca ill fiori , che viene la montagna …..“ ili „Teresina sulla porta …“

To im je davalo snagu za sutrašnje napore koji su ih ponovo ĉekali.I tako iz dana u dan. Radi manjka pitke vode na novoj lokaciji , voda za piće se donosila iz jedinog izdašnog vrela u Potoku ( la Valle ). To je i odluĉilo da su se neke porodice u toj blizini i naselili a ne pored ceste. U naredne dvije godine (92-93)zapoĉela je i ozbiljnija izgradnja kuća od peĉene cigle koju su talijani sami pravili i pekli. Nije poznato tko je meĊu njima bio glavni majstor za ciglu, ali prema veliĉini kuća koje su se tada sagradile mogao bi se izvesti zakljuĉak tko je to bio.***-10Naredne godine već se vidjelo selo duţ ceste. Kuće su useljene , štale napunile sa vlastitom stokom , a hrana se ubirala sa vlastite njive.Strah od gladi je bio prevaziĊen, moglo se proizvesti hrane dovoljno za cijelu familiu, sve do naredne ţetve. Ponovo su postali ljudi, slobodni kršćani , slobodni od terora i samovolje begova. Opet su vrijedni samostalni zemljoradnici , mogu ţivjeti od prinosa steĉenim radom i znojem. Ĉestiti vjernici i pošteni graĊani svojeg sela koga nazvaše Stivor. Po procjeni novo selo u to vrijeme je imalo oko 40 porodica sa oko 250 stanovnika.

Prvo službeno spominjanje imena Stivor/Štivor , predanja o zvonu ) -4 ***

Sve Matiĉne knjige pa i Matiĉna knjiga krštenih ţupe Prnjavor, zapoĉinje se voditi poĉetkom 1891 g. ,kada je i ustrojena Ţupa Prnjavor, sa crkvicom Sv. Ante i ţupnikom fra Tomom Maršićem .Prvo upisani podatak u Matičnoj knjizi krštenih župe Prnjavor je krštenje dijeteta Talijana, rodjeno u Palaĉkovcima 7.5.1891 god. U matici krštenih ţupe Prnjavor pod rednim brojem jedan ,pisanoj na latinskom jeziku ,a prikazano u slobodnom prijevodu piše : „Palačkovci 7.maja 1891. Ja fra Toma Maršić krstio sam Ivana (Giovani), juče rođenoga, zak.sina Franje (Francesco) Osti i njegove zakonite žene Catarine Marinelli. Kum je bio Ivan (Giovani ) sin Bazilia Klasser (Clazzer), svi iz istog mjesta.“ (iz Palaĉkovaca ; op.a.) . (A. Orlovac , str 71.) ( Familija Francesca Osti otselila se u Brazil 1927 (?) godine, nije se nikomu javljao pa se o njemu dalje ništa nezna)

Iz ovih podataka se dade zakljuĉiti da Stivora još nema, jer su i Klasseri i Osti još u Palaĉkovcima . Kako je poznato da su ove familije stalno u Stivoru na istom gruntu od svog doseljenja, ovdje je zasigurno tačna tvrdnja da na novi grunt još tada (maja 1891) nisu bili preselili. Krčenje šume,oko izgrađene kapelice i gradnja drvenih koliba za stanovanje bilo je tek u zamahu tog ljeta. Pravi vjernici od roĊenja, odani vjeri i snadom u Boga, pouzdano su prvo napravili kapelicu. U njoj su svaku veĉe poslije napornog rada obavezno molili krunicu za novu snagu i nadahnuće sutrašnjeg dana.

. Za svoju svrhu kapelica treba i zvono, a ono da bi bilo postavljeno mora imati sakralni objekat sagraĊen sa dozvolom Biskupa…..! Nova Kapelica postaje odmah i predmet prepiske vjerskih duţnosnika Kako dati dozvolu za kapelicu a nemati ni ime mjesta gdje se ona nalazi.Ne moţe se samo reći da je to u onoj šumi ili na onoj krĉevini ….. Eto jednog od razloga da naši vrijedni preci moraju imenovati lokaciju. I tako je sve to poĉelo ovog proljeća 1891 godine……..

Izgradnjom kapelice, stvara se centar budućeg naselja. Mjesto gdje se sastaju , razgovaraju i dogovaraju o poslovima, mjesto tihe molitve i nade da će uskoro imati svoje zemljište i svoju kolibu. Dá se zakljuĉiti da je vrijeme begova prošlo, agrarna reforma se provodi jer je drţava uspostavila gruntovne knjige.Dodijeljeno zemljište nije trebalo plaćati, niti sa njega davati trećinu. Kolika promjena na bolje, koliko olakšanje za vrijedne sada već bivše kmetove.

Mjesto okupljanja za sve vrste dogovora od sada je definitivno utvrĊeno. Još kad bi imali zvono, onda bi se lakše obavještavali za molitvu i okupljanje.Iz daljnjeg razvoja dogaĊanja moţe se zakljuĉiti da su naši djedovi imali intenzivnu komunikaciju sa kolonijom Talijana u Mahovljanima kod Banja Luke. Naţalost nema saĉuvanih pismenih tragova o tome ali ĉinjenice govore da su Mahovljani bili dobro obaviješteni o situaciji na novoj lokaciji Talijana, budućem naselju.Znali su i to da se tamo gradi kapelica i da nemaju zvona.U dokumentima ţupskog ureda Prnjavor i Biskupije Banjaluĉke postoje dokumenti i o tome kako je pribavljeno zvono za novu kapelicu.

Crkveno zvono namijenjeno Talijanima stiglo je u ljeto 1891 godine;, kao poklon iz župe Mahovljani,od svećenika Karla Gabla, koji su poslali čak dva zvona.Veće je na svoju ruku i volju Ţupnik postavio na crkvicu u Prnjavoru a manje je proslijedio u novo naselje Talijana, gdje se upravo pravila provizorna kapelica sa drvenim zvonikom.

U spisima ţupe Prnjavor, iz dopisa biskupa Markovića, ţupniku u Prnjavoru fra Tomi Maršiću,datiranog 29.10.1891 god, spominje se gradnja kapelice na „novo mjesto, gdje se kane naseliti Talijani iz Palačkovaca“. Dakle novo mjesto, koje pominje Biskup, još nema imena. Da je „novo mjesto“ imalo ime, zasigurno je da bi za njega Biskup saznao od svojih saradnika. U to vrijeme novo mjesto je bila bezimena krčevina u šumovitom kraju duţ novog puta Prnjavor –Šibovska –Derventa.

Biskup se protivio izgradnji nove kapelice, jer su Talijani prije 3-4 godine dobili dozvolu da istu sagrade u Palačkovcima gdje su bili i naseljeni,zajedno sa doseljenim katolicima iz Hercegovine. Sam Ţupnik se pribojavao da će se oni vremenom «odbiti do poslitka od Prnjavora» i tako oslabiti ţupu Prnjavor.Nema podataka da je ta kapelica sa dozvolom Biskupa i sagraĎena u Palačkovcima.

. Dali su ova dva poslana zvona bila namijenjena , jedno za Štivor a drugo u Šibovsku , za buduću ţupnu crkvu i katoliĉki centar ovog kraja? U Šibovskoj je bilo osigurano zemljište za crkvu, odgovarajuće veliĉine i atraktivnog poloţaja, na raskriţju puteva Prnjavor –Derventa i sporednog puta V.Ilova –Palaĉkovci-Glogovac.Zašto bi neko slao zvona u Prnjavor, kad se za njega u vjerskom pogledu nije ni znalo, bio je negdje na margini dogaĊanja.Mala crkva sagraĊena u Prnjavoru 1890 godine bila je veliĉine kao današnje kapelice po grobljima. Moţda je plan bio da se gradi ţupna crkva u Šibovskoj i da ondje bude centar katolika. Prnjavor je tada imao registrirano 24 katolika, a Šibovska i Štivor (Palaĉkovci) svaki po deset-petnaest puta više ! Politiĉke igre oko izbora nekog sjedišta , oĉito nisu izum današnjeg vremena , mnogo su starije nego smo mislili. Te godine planova je bilo mnogo više od materijalne mogućnosti mještana.

* * *

U odgovoru ţupnika Maršića svom Biskupu,datiranog 08.12.1891 stoji ovako:“ Što se tiče kapelice za Talijane u novom mjestu Štivor, gdje su već počeli krčiti za priseliti se…….hoće provizornu kapelicu u svojoj sredini,zato što običavaju u predvečerje većih svetkovina skupa moliti se bogu(!) , i drugo za stari i mladi , kad nebi mogli u Prnjavor po ruţnu vremenu doći, da se tudi mogu pomoliti bogu(!),treće:kad se kod njih bude drţala Missa, da uvijek imadu sklonište pristojno…“ ...“Zvonce veće ovdi (u Prnjavoru )sam već digao na toranj i odavna zvoni….manje pako dao sam njima, da se na glas istog lakše sabiraju“ ( u BABL-u, br 385/1891, str 77.knjige A.Orlovac)

Dakle, ovo je siguran dokaz kako je zvono stiglo do kapelice u ljeto 1891. i vjerovatno prvo spominjanje imena Stivor/ Štivor u službenim dokumentima i njegov nastanak kao sela Talijana, decembra 1891 godine.

/Ime je vjerovatno nastalo među Talijanima predhodnog ljeta od tal. riječi «estivo» koja se u Trentinu i danas izgovara samo kao «štivo» što znači» ljetno») / (villaggio estivo = ljetno selo ) .Vremenom je dodano na kraju -- r , radi izgovora pripadnosti.(mi smo Stivo-r-ani !) .Selo je nastalo samo za ljetnu upotrebu ,kao ljetno selo, jer je imalo samo drvene kolibe u kojima se nije moglo zimovati,pa je i to razlog da se po ljetu i nazove.A zašto i ne, svanulo im je novo toplo sunčano ljeto i nova nada sa boljim izgledom u budući životPotvrda nadanju da će ovdje moći opstati i ostati, bila je na dohvat ruku.Sve ostalo zavosilo je od njih samih,njihova znoja i snalažljivosti.Prve kuće od tvrdog materijala grade se tek na ljeto iduće godine. /

Ove ĉinjenice protivne su mišljenju da je Stivor dobio ime po šljivi (sliva ), jer u vrijeme nastanka imena sela, u Stivoru nije bilo ni kuća a kamoli voća a najmanje šljiva, tek se krĉila šuma i stvarale obradive površine zemljišta za sjetvu ţitarica. Glad je svih ovih godina ovdje ozbiljno kucala na vrata ,trebalo se sada pripremati da je nikad više ne bude u njihovom novom selu !

U selu je do današnjih dana saĉuvana priĉa a i ja sam ju ĉuo od svoje Mariote Klaser-Osti, da je vlast u jesen 1891 godine, dakle prve godine postanka sela, podijelila svakoj kući odreĊene koliĉine zaliha hrane i sjemena za iduću sjetvu. Po priĉanju,duga zima i glad je natjerala stanovništvo da troše i sjemenske zalihe. Krompir su gulili sa malo debljom korom i ostavljali tu koru u trapove. Na proljeće su posadili samo te dijelove kore od krompira. Sve je niklo kao da je sa najboljim sjemenom posaĊeno.Obzirom da je zemlja bila krĉevina, dakle donekle predodreĊena za dobar rod, te godine krompir je urodio toliko da ga je bilo na svakom mjestu.Nikad slijedećih godina krompir nije donio toliki rod kao te godine.Tako je ostala priĉa o krompiru.

Iste godine opća situacija meĎu katolicima u ţupi Prnjavor bila je dosta burna , jer su se pravili planovi o formiranju novih ţupa i meĎusobnim granicama. Bilo je puno svakojakih ţelja , ali su mogućnosti pogotovu materijalne za gradnju crkava ili kapela bile skromne.Ipak treba zabiljeţiti da je izmeĎu pridošlih vjernika na područje Prnjavorske opštine i domicilnih vjernika , naroćito svećenstva , bila situacija nabijena antagonizmom. Nešto iz nerazumijevanja nove politike moćne Monarhije, a nešto i iz netoletancije prema mnogojezičnim zahtjevima došljaka bilo je teško naći pravu mjeru, koja bi zadovoljila zahtjeve. Svećenstvo je po svaku cijenu nastojalo da izgradi ţupnu crkvu i ţupu u Prnjavoru, što nije bilo po volji vjernika došljaka koji su sačinjavali ogromnu većinu.

Monarhija je imala plan da stvori na ovom prostoru jak katolički centar sa pridošlim kolonistima, a njih je bilo iz trinaest nacija Evrope. Da bi to postigla ,za uzor su joj bila sela Nijemaca u Srijemu i Banatu , koncentracija od 40-50 familija u jednom selu, koja su vrlo uspješno funkcionirala. Drugi uzor je svakako kolonija Talijana Mahovljani, koji su za par godina izgradili selo i sve što im treba u njemu, od crkve,škole,zanatskih radionica , do prodavnice. Iz tog razloga odlučeno je da se i ovdje manjine koncentrišu po novoformiranim centrima kakav je bio već Šibovska (Nijemci) .Tako smo dobili sela Čeha, ,Slovaka, Poljaka, MaĎara, Ukrainaca-Rusina i naravno selo Talijana. Svi su oni bili odani vjeri i ţeljeli u svojim središtima imati crkvu ili kapelu. Neki su imali i većih ambicija da sami formiraju i svoju Ţupu, kao na primjer Nijemci u Šibovskoj,( koji su traţili samo mise na njemačkom jeziku) Česi i Poljaci u Maćinom Brdu i Lišnji,a MaĎari koji su bili na Vijaci-Vučjaku ,stalno su se nešto protivili, nezadovoljni statusom kojeg su imali, stalno se pozivali na tadanjeg ministra inoposlova iz MaĎarske i svoje maĎarsko porijeklo.

Bio je to u ono vrijeme svojevrsni hibrid kultura i običaja , sukob poimanja slobode i ličnog ponašanja pojedinaca.Načini ispovijedanja vjere i običaja, donesen iz druge domovine i nakalemljen na ne baš odgovarajuću osnovu.U novoj domovini , niti su bili slobodni niti nezavisni od begova, morali su pognuti glave pred njima. Utjehu su traţili u vjeri i molitvi, a nije bilo svećenika za njihov jezik, pa su i tu bili uskraćeni.Zato se ne treba čuditi da su se javila htijenja za «svojom» crkvom ili ţupom.To se sve uklopilo u politiku Monarhije i otpočeli su procesi okupljanja i novog seljakanja kolonista kako bi bili koncentrirani po nacijama.Iz ovih razloga je i odreĎena lokacija za Talijane duţ puta Prnjavor –Šibovska. Izbor lokacije nije slučajan; uz Šibovsku koja je naseljena Nijemcima, a mnogi Tirolci su znali i sluţili se njemačkim jezikom još u rodnom kraju,gdje se govorilo dvojezično, talijanski i njemački; omogučavalo bi okrupnjavanje katoličkog centra u ovom predjelu i povezivao bi ga sa Dolinama i M.Brdom u jednu cjelinu. Tako je počelo.

* * *

Do kraja 1893 godine , najveći dio Talijana iz Palaĉkovaca se preselio u Stivor u nove kuće ,kakve god da su bile , njihove su !.Samo da nema više age, niti trećine.Za dvije godine nastalo je kompletno novo selo, poniklo usred šume uz veliku muku i trud njegovih ţitelja.Bilo je tu tvrdih zidanih objekata ali i drvenih koliba i zgradica pokrivenih raţevom slamom.Ĉak i danas moţe se prepoznati da su u ono vrijeme zidane popriliĉno veće kuće .Tako su se do pred kraj prošlog stoljeća odrţale kuće u familiji Postaj, Clazzer , Agostini i Moreti (blizu Njemaĉkog groblja) Cigle za kuću su sami pravili i pekli ,( neki samo sušili ciglu tzv „ćerpić“ ) , i samostalno zidali svoju kuću. Koliko je do izraţaja došlo meĊusobno pomaganje i drţanje sela na okupu znaju samo oni koji su to i iskusili. ( Još i danas , stotinu godina kasnije, znaju se mjesta gdje su bile „buţe „ – rupe iz kojih se kopala glina i pravila cigla. Dugo godina najveća je bila ona iza crkve prema groblju, ujedno i rezervoar za kišnicu iz koje se i stoka napajala kada se tuda progonila iz sela na pašnjake „a la Palaskosia“.)

*

Sakralni objekti : Prva crkvica u Stivoru sagradjena je 1898 godine, umjesto istoriske male drvene kapelice,sagrađene 1891 godine, sa drvenim zvonikom.U ovoj drvenoj kapelici,osporavanoj i uboţnoj, ali ponosnoj na spomen čvrste svete vjere naših pradjedova, nastale su prve molitve i nadanja za bolju budućnost. Druga crkva , koje se moja generacija dobro sjeća, građena je 1922 a posvećena 1924 godine.Iznad ulaznih vrata nalazila se uklesana godina 1922 ! Pri posvećenju crkve nabavljeno je i jedno malo zvono !

Istovremeno u Sibovskoj se odvijala aktivnost za izgradnju crkve ali Biskup nije ţelio izdati dozvolu za gradnju, kako bi izbjegao konkurenciju za ţupnu crkvu u Prnjavoru. Ipak mještani su podigli drveni zvonik 1901 godine sa zvonom od 50 kg.posvećeno sv. Jurju i osnovali mjesno groblje koje je blagoslovio grkokatolički svećenik Szegedi 25.7.1901.*5) (Orlovac, str 87) Smatra se, a to se moţe zaključiti iz aktivnosti ţupe u Prnjavoru, da je u Šibovskoj bila izgrađena crkvica ili kapela u kojoj se sluţila misa i obavljali ostali vjerski obredi počevši od 1907 pa sve do 1917 kada je formirana ţupa Šibovska-Stivor

Najnovija treća crkva u Stivoru sagrađena je 1979, a dograđen toranj-zvonik 1985,

odvojen od crkvene zgrade u pravcu sjevero-istoka.Crkva je dodatno opremljena 1989 godine sa vrijednom slikom o doseljavanju i novom ţivotu u nađenom zavičaju, kao i preuredjenjem poda crkve, oltara i postavljanja novih kipova.U dvorištu su i dva kamena granita donesena iz Trentinskih brda.Na jednom je postavljen poveliki kriţ uz koji vjernici vrše svoj obred na dan sv. Ivana Krstitelja, patrona crkve.

Groblje u Stivoru osnovano je 1893 godine,a blagoslovljeno za Ivan dan 1894 god. Čekalo se da se završi ograda oko groblja, a Biskup je naredio da se u njemu ostavi mjesto i za one koji ne mogu imati crkveni obred.

Škola: Prva seoska škola na Prnjavorskoj opštini osnovana je u Šibovskoj za potrebe djece buduće ţupe Šibovska – Stivor u ljeto 1905 godine.Nisam uspio pronaći podatak ko je bio prvi učitelj u toj školi, koja od tada postoji i danas na istim temeljima, samo malo proširena. Znam da je prvi vjeroučitelj bio svećenik Miroslav Hernla,prnjavorski ţupnik koji je tri puta sedmično dolazio u kočiji, da djeci drţi vjeronauk.U početku su Ďaci bili isključivo Nijemci i Talijani a postepeno su se uključila i djeca domicilnog stanovništva.Uglavnom školu su pohadjala muška djeca a djevojčica je bilo vrlo malo.1910 godine u školi su bile samo četiri djevojčice iz Stivora, uglavnom iz imućnijih porodica..Ostale su osnove pisanja učile na vjeronaučkim satima u lokalnoj crkvi ili samouko kod kuće.Bilo je velika sramota za djevojku talijanku ili njemicu da nezna čitati i pisati,to se smatralo i velikim grijehom ! !

* * *

Novo naselje Stivor sada ima kapelicu sa zvonikom i zvonom, ograĎeno groblje; to je prvi znak da u njemu ţivi civiliziran i društven narod koji se okuplja oko svoje katoličke vjere i kapelice.Dalji razvoj sela u njegovom kulturnom i demografskom smislu zavisio je isključivo od njegovih stanovnika. Veza sa okolnim stanovništvom u okruţenju jačala je, a posebno sa Šibovskom(Nijemci) , Maćinim brdom (Česi i Poljaci)i Dolinama (Hercegovci). Dokaz tomu su i prvi miješani brakovi meĎu ovim narodima.Prve kuće ili kolibe koje su na brzinu pravljene na novoj lokaciji, uglavnom su bile sa dvije prostorije i tavanom, a krov na dvije vode, rijetko koja pod crijepom. U njima se počeo odvijati ţivot, ţenilo se, raĎalo, umiralo.Ponovo slobodni ali ne bez patnji i mnogo, mnogo teţačkog znoja.Da bi sebi dočarali sliku tih kućica sjetimo se male kuće Nikole Delkastagne (iznad kuće Valandrovih,sve do kasnih 60-tih u kojoj je ţivjela ţena mu Iva), a kasnije je donekle i kuća Bokerovih podsjećala na ta vremena.

Kao dijete slušao sam priĉu moje drage Mariote o tome kako su za vrijeme pogibije prestolnaslednika Ferdinanda u Sarajevu 1914 godine, Stivorsko zvono zvonilo cijeli dan i noć. Sudbina zvona opet je bila vezana za I. Svjetski rat. Pri samom kraju rata, negdje 1918 godine, stigne naredba da se poskidaju sva crkvena zvona i da se voze u topionicu da se od njih pravi municija ! Tako je bilo i sa našim zvonom. Vojska ga lijepo skide sa drvenog zvonika , natovari na kola i zamakoše prema Derventi. Mještani tuţni i ţalosni, smogoše razboritosti da pitaju gdje se to odvozi njihovo zvono. U Poţegu , rekoše vojnici. Ne proĊe nekoliko dana, a objavi se kraj rata. Naši Stivorani ne budi lijeni, sakupe se i dogovore da se krene u potragu za zvonom.Sutradan odvaţna grupa bi spremna za puta.Domaćin Moreti Danilo upregne svoje dobre konje u kola, i tri izabrana domaćina sa njim krenuše pravo u Slavoniju. U Topionici u Poţegi naĊu naše zvono još ĉitavo i neraspakirano. Uz malo problema oko preuzimanja, natovare ga na kola i krenu natrag, pravac Brod , Derventa , Stivor. Mogu samo da zamislim kolika je radost bila u selu kad su se pojavili ovi odvaţni ljudi sa zvonom.Tada je napravljen i novi zvonik , sa ĉetiri hrastova debela stuba koji je stajao sve do izgradnje nove crkve i zidanog zvonika. Ţao mi je da sam zaboravio imena svih ovih odvaţnih ljudi, ali sa sigurnošću znam da je Moreti iz kuće na kraju Stivora pored Njemaĉkog groblja.Tamo je do šezdesetih godina bila velika zidana štala i obavezno u njoj dobri konji.(Koliko se sjećam to bi mogao biti otac od Tile, ţene dugogodišnjeg uĉitelja iz Šibovske Ivice Agatića, rodom iz Kulaša )

Zvono sa Stivorske crkve, ĉuje se daleko, a prepoznatljivo je bojom svoga zvuka medju ostalim koji se ĉuju na ovom prostoru.Mnogi teţaci iz okolnih sela ravnaju se prema našem zvonu. Zapoćinju sa radom u polju kad se zvono oglasi za jutarnji pozdrav . „ Eno zvoni u Stivoru Zdravo Marija“, rekli bi,vrijeme je da se poĉne raditi. Ĉekali su i za ruĉak da se u podne javi Stivorsko zvono. Naveĉe se prestajalo sa radom ĉim se oglasi veĉernja Zdravo Marija. To je postalo nepisano pravilo u ljetnim teţaĉkim danima. A ne daj Boţe, kad se u toku dana naoblaĉi i priprijeti kakvo nevrijeme i tad se po pravilu oglasi i Stivorsko zvono.Svi tada sebi obećaju ,na sred livade , da će rado platiti „ zvonariju“ jer evo i njih ĉuva snaţni zvuk zvona, koji po uvjerenju „moţe da razbije prijeteće oblake“ i da padne samo kiša ali ne i led.(gràd). Teţaci bi tada mjerkali oblake, govoreći u sebi , „valjda će nas zaobići, razbiće ga zvono!». Prestajali bi sa radom,za svaki sluĉaj sklanjali alat i ţurno pokrivali već sakupljeno ţito ili sijeno i traţili siguran zaklon od nevremena .Zvono bi se tada ĉulo nekako zavijajuće , moćno ali i nadajuće, miješajući svoj ritmiĉki zvuk sa iznenadnom grmljavinom.

* * *

Inaĉe moguće je da se naše zvono čuje kroz cijeli svijet, samo je potrebno da imate nekog sa telefonom ili mobitelom blizu crkve.U našoj familiji je poznato da je moj ujak, Stefino (Stefan) Osti iz Braunschweiga u Njemaĉkoj ,zvao telefonom nekoliko minuta prije zvonjenja podneva sestru Mariju, koja je ţivjela u kući pored crkve sa zapadne strane,; molio bi sestru da ostavi telefon otvoren da on ĉuje zvono kako zvoni podne. Moţe se samo zamisliti koje misli je preturao po glavi naš Stefino, slušajući zvono sa svoje crkvice.***-11Suze i sjećanja na rano djetinjstvo, proţimale su ga svaki puta kada je slušao zvono. I ja sam isprobao isti postupak, kada sam boravio u Engleskoj za vrijeme ovog zadnjeg nesretnog rata; Nazvao bih Mariju koju minutu prije dvanaest sati, i dok mi priĉamo zapoĉelo bi zvonjenje podneva, i ja bih prekinuo razgovor i slušao zvonjenje našeg zvona.Sami procijenite kako sam se poslije toga osjećao.Probajte i vi taj recept. Garantirano radi u svako doba dana, ujutro, u podne i naveĉe.Vaša nostalgija bit će pobijeĊena barem na tih par minuta dok traje zvonjava i opet ste za trenutak bili mladi i puni emocija, barem u mislima meĊu svojim Stivoranima.

* *

 

Veze sa dalekim rodnim krajem nisu bile prekidane, svako ljeto poneko bi otišao u rodni kra j Tirola, odnio novosti iz Bosne i donio vijesti iz domovine. Kako su se Tirolci u novom zaviĉaju prilagodili obiĉajima i nošnji, zabiljeţeno je da je jedan mladić od Montibellera , dolazio zaredom par godina u Roncegno sa fesom na glavi. Tada su mještani i njegovi rodjaci govorili: Evo nam došao opet „zio Turco“ ! O ovom dogaĊaju se prepriĉava i danas u ovim krajevima , a ja sam ga ĉuo od Marice Bernardi, a ona je to ĉula od svoje majke Ane. Svojim dolascima postojbini u posjetu starim prijateljima, rodbini i napuštenom gruntu, naši djedovi koristili su i za prenošenje sadnica vinove loze i voća. Moţe se pouzdano utvrditi da vinova loza po vrsti i sorti u Štivoru potjeĉe iz doline Vall Sugane . Danas tih vrsta loze nema u ovim krajevima Trentina, jer je agronapredak pretekao svoje potomke u Bosni. Donesene su i vinogradarske breskve, koje su naţalost i u Stivoru nestale negdje 1980-tih godina. Donesene su vrste trešnji i višnji kojih takodje danas u Stivoru moţemo naći još samo kao endemske vrste. Vinova loza kao voćka je stigla u ove krajeve sa Talijanima,na uţe podruĉje današnjeg sela Stivor,ali je kao voćka već odavno bila poznata na širem podruĉju Bosne.Naši djedovi svakako imaju zasluge što su podigli nove vinograde na dosta velikim površinama. Svaka kuća imala je najmanje hiljadu- dvije trsova. Po tome su postali ĉuveni i izvan granica Bosne. Na vinskoj karti Jugoslavije, osim Hercegovine ,naše selo bilo je oznaĉeno kao vinogradarski kraj, jedino u sjevernom dijelu Bosne. U zapisima putopisca iz vremena Otomanskog carstva (zadnja ĉetvrtina XVII vijeka) Evlije Ćelebije , spominju se plodni vinogradi u okolini Banja Luke 6*!

Izvor podataka:

-* 1*(Ai Confini dell' Impero ,L'emigrazione trentina in Bosnia 1878-1912 ,Provinzia Autonoma diTrento 1995…. Str 66)

. -2* (Confini .str 109, i AST Sezione di Luogotenenca, busta 104,1882 doc. del 26.03.1886 g.)

-3 *. (Confini…. Str 67)

-4* Zahvaljujem se Ţupniku u Prnjavoru, (don Lukenda Vlado ) koji je sebi dao mnogo truda da opiše i dokumentima potkrijepi mnoge detalje o nastajanju i postanku našeg sela, koje je oduvijek bilo ponos Ţupe Prnjavor. Sakupio je bogatu graĎu koju je objavio autor Ante Orlovac u jednoj vrlo opremljenoj knjizi 2006 god.Za mnoge podatke koje navodim u ovom svom prikazu koristio sam , izmeĎu ostalih izvora, i tu knjigu, „Rimokatolička ţupa sv.Ante Padovanskog u Prnjavoru, nekoć i danas“ autor Ante Orlovac, Prnjavor 2006, Nakladnik :RKT ţupni ured sv.Ante, Prnjavor, pa u daljem tekstu za izvor podataka spominjem samo stranu knjige i autora.

-5* Orlovac str 87.

-6* (Evlija.Ćelebi , Putopisi , Izdanje „V.Masleša –Sarajevo 1979 g., str. 213 )Celebija je u dva navrata boravio u Bosni i to u vremenu od 1660 do 1678 godine , kada su i nastali njegovi putopisi po Balkanskim zemljama.Njemu dugujemo mnoge povijesne podatke o ţivotu u Bosni onog vremena. Bilo je to vrijeme kada je Bosnom upravljao Mehmed paša Ćuprilić.

-7* Treba podsjetiti da je Turska carevina tek 1875 godine pod pritiskom Velikih sila Evrope, morala donijeti Zakon o ukidanju ropstva u Bosni!!!Iako je Zakon donesen, on se gotovo nigdje nije primjennjivao po Bosni. Ostali su na snazi tzv. Običajni zakoni kod aga i begova, sa svim nametima koji su dotada bili obaveza roblja a sada kmetova.(na pr.kmet nije mogao da tuţi Turčina a pogotovu agu ili bega, niti je mogao biti svjedok na sudu protiv njih,nije imao prava na imovinu, a i pravo na život bila je upitna. Kada bi nailazio u susret Turčin, kmet se morao skloniti sputa i pokorno se pokloniti.)Jedina novina bila je u tome da Beg nije više smio ubiti, niti je mogao otjerati svog kmete sa begovske zemlje..Medjutim te obaveze malo se tko pridržavao, pa su i ugovori o davanju zemlje na čuvanje (čitaj kultiviranje zemlje) imali odredbe uobiĉajene za kmetove u Bosni pod Turcima, kako je navedeno i u ovom pomenutom ugovoru sa derventskim begovima.

-8*** Katalog –Almanah Udruţenja građana ital.porijekla Sarajevo, galerija MAK Sarajevo 2003, autor Zdravko Latal, pod pokroviteljstvom Saba d¨Elia,ambasador Italie u BiH,. str 6.

Po popisu stanovnika u bih 1910, registrovano je 2.462 ital. drţavljana i to: po okruţjima, Sarajevsko 647, Banjalučko 603, Tuzlansko 207, Mostarsko 201, u Konjicu ih je bilo 31, Fojnici 76, Vlasenica 39, i u Gradačcu 24. Gotovo svako mjesto u Bih imalo je pokojeg ital. drţavljana. Popisom iz 1921 god u bih je zabiljeţeno 1.762 italijana, popis 1948 god ima 964 italijana a 1990 godine samo 732 stanovnika Bih koji su se izjasnili kao italijani.

-9*Do 1999 god u Doboju je ţivio potomak Clazzera, koji se sada preziva Glazer, ugledni zanatlija moler , kojeg sam osobno poznavao. Oslikao je besplatno unutrašnjost crkve Srce Isusovo u Doboju, tako originalno i lijepo da su se svi posjetioci divili.Sva moja nastojanja da ga dovedem u vezu sa talijanima iz Trenta ostala su bez rezultata. On samo zna da su njegovi doselili u Bosnu za vrijeme Austrije i ništa više .Odbijao je svaki razgovor na temu porijekla. Imao je lijepu kuću i radionu u centru starog Doboja, s desne strane na ulazu iz pravca Dervente, odmah iza skretanja ka bolnici, blizu nekadašnje uskotračne „ ćirine“ ţelj. stanice Doboj. Toliko me svojom sličnošću podsjećao na Klasere, izgledom, naravi, ophodjenjem, tihim temperamentom, da nisam mogao a da ne budem siguran u njegovo porijeklo.Jednostavno, slučajnost u sličnosti nije mogla biti tolika, da ne povjerujem u njegove talijanske korijene.

-10***) (U slijedećoj fazi izgrdnje sela, kada su se stanovnici malo stabilizirali i organizirali ţivot, u praskosorje Prvog sv.rata , majstor za pečenje cigle bio je Nicola Dalcastagnè !)

-***11 ( Imajući na umu da je on ţivio kod strica u kući pored crkve, gdje je ţivjela familija Osti,nadaleko čuvena po kolaru, majstoru Antonu Osti (1899-1970). Stefino je otišao u bijeli svijet 1941 godine, i stalno je ostao ž ivjeti u Njemačkoj, gdje je i umro 2002 godine). 12

Prnjavor , izgled glavne ulice 1912 godine Ovako je izgledao Prnjavor 1912 godine. Mala crkva u lijevom uglu sagrađena je 1890 godine i za Božić te godine služena misa u njoj. Iznad nje je župni stan (danas ured katastarske službe),te “stara”Općina Prnjavor ! Nova crkva sv Ante Padovanskog, sagrađena 1908 , svojom veličinom i izgledom doimala se kao katedrala za ono vrijeme. Bila je ponos katolika, kojih je u Prnjavoru bilo oduvijek samo simboličan broj. Hvale vrijedan pomen broj vjernika nalazio se u novonastalim selima došljaka, doseljenika iz velike Austriske carevine. Poslije stotinu godina postojanja ova župa polako se gasi jer nema vjernika.2007 god po prvi put,nema niti jednog krizmenika ! Drvored na slici, danas ukras i simbol grada Prnjavora, tek je u prvim godinama svog stasanja. Kesteni i lipe samo se zamjećuju duž ulice, vjerovatno ne stariji od nekoliko godina, davali su hladovinu umornim vjernicima koji su prelazili desetke kilometara da bi stigli na misu u svoju crkvu.