Iz Stivora u Brasil i Italiju

Iz Stivora u Brasil i Italiju !
Prikupio i obradio Tonino Osti
Bieno 10.09.2009.

Emigracija iz Bosne (Stivora) u Braziliju 1924 g. i remigracija iz Mahovljana u Italiju 1940 g. u područje Agro Pontino.
 

Po završetku Prvog svjetskog rata 1918 godine, došljaci iz Austro-Ugarske monarhoje postali su u novonastaloj državi stranci. To je značilo da nemaju sva prava kao ostali građani nove države. Eto sad novih problema za kolone iz Trentina.

Taman su se bili skućili na novim ognjištima i počeli normalno živjeti. Nova država je nastala na području Balkana a zvala se Kraljevina Jugoslavija sa kraljem Karađorđevićem u Beogradu. Obuhvaćala je područja koja je Srbija dobila Sanstefanskim mirom 1878 god (uključena Makedonija), te Bosnu i Hercegovinu, pokrajine Slavoniju i Dalmaciju (bez Istre) i Hrvatsku, Sloveniju i Kraljevinu Crnu Goru. Na početku novonastale situacije , stanovnici Stivora i Mahovljana protivili su se prijemu državljanstva nove države. Na sve moguće načine pokušavali su dokazivati da su oni na „svojoj“ zemlji i da će tu ostati kao Talijani, državljani Austrije . Međutim i tu je nastala promjena. Tirolski dio Trentina i Alto Adige , odakle su nam pradjedovi odselili, više nisu u sastavu Austrije nego Italije. To komplicira ionako tešku situaciju. Svi tzv kolonisti postadoše „došle“ i građani drugog reda. Ponuđeno im je da prime novo državljanstvo i ostanu tu gdje i jesu. Malo je bilo onih koji su odmah na to pristali. Većina nije prihvaćala ponudu novih vlasti. Međutim, suočeni sa novonastalom situacijom, shvatili su da nemaju prava glasa u novoj državi. Takođe nemaju prava sjeći drva u državnoj šumi, niti napasati stoku na državnoj zemlji.Nemaju prava da iznose svoju robu na pijacu za pazarni dan ! Pa nemaš ovo ili ono. Uglavnom nemaš nikakva prava, a živjeti se mora.Zato prihvatiše novo državljanstvo, ali kao privremeno , dok se njihov slučaj ne riješi na međudržavnom nivou.
U Mahovljanima se okupe viđeniji ljudi i odrede Odbor za pregovore. Oni će prenijeti Talijanskim vlastima u Ambasadi u Beogradu situaciju u kojoj su se našli bivši „koloni“. U taj odbor bilo je predstavnika i za stanovnike Stivora. Istaknut je zahtjev da, kako narod sada nema kud, nemože se vratiti u Tirol, jer je tamo sve ratom porušeno i pusto te nema uvjeta za život. Traže da Vlada u Rimu nađe mogućnost da se oni presele na neko povoljno područje Italije, sa motivacijom da pripadaju italijanskom korpusu. Delegacije su često bile na putu za Beograd u Talijansku ambasadu , noseći poruke o otežanim uvjetima života stanovnika Mahovljana i Stivora.

U početku ambasada u Beogradu gotovo i da nije reagirala smatrajući ih Austrijancima. Poslije slijeda učestalih dolazaka delegata iz Mahovljana, dato je obećanje da će Ambasada izvidjeti situaciju sa vladom Jugoslavije ,da se privremeno ostane na posjedima koje imaju dok se ne nađe rješenje.To privremeno potrajalo je godinama,dok ih se ne napuni dvadeset. Narod ko narod, čuo da bi moglo biti novih seljakanja, poče se pripremati za put. Ispočetka tiho, poneko bi prodao njivu ili stoku, pa onda čak i kuću. Odlazilo se u svijet samostalno, gdje je ko čuo i naslutio da ima nove nade. Tako je bilo i u Stivoru.
Neko je pronio glasine da se u Ameriku može brodom iz Genove , da tako idu i rođaci iz Trentina u Braziliju, a polazak je svake sedmice. Veze su se uspostavile sa bivšim zavičajem, kojim putem i kojim kanalom sam Bog znade. Ubrzo se neki počeše pripremati za put. Nije poznato kakve pasoše su imali, ili ih nije ni trebalo imati. Zna se samo da je nekoliko familija iz Stivora bilo odlučno da se ide dalje. Uvijek je izazovno ići u Novi svijet, pa zašto ne pokušati, kao što su učinili i naši stari. Psihološki pritisak je bio tako jak da su ljudi radije odlazili, nego ostajali. Prema dostupnim sjećanjima skupilo se nekoliko familija, većinom mlađih. Stariji nisu imali volju da se ide dalje sa ovih ognjišta koje su sami svojim radom stvorili. Tako je bila spremna familija Pietra Klaser, Angela Marinelli, jedna fam Rover, Osti Gigiota, te po jedna fam Tisot i Moreti...
Otišli su za Brazil u proljeće 1924 god, a 6.juna1924 godine sretno su stigli u luku Cherbourg brodom „Demerara“ u neposrednu blizinu San Paola .
Stanovnici Mahovljana nisu više odlazili za Beograd u ambasadu Italije već su pisali zahtjeve i razne molbe i to sve prosljeĎivali i u Rim. Čekalo se da Italija nešto učini za njih. Tako u neizvijesnosti su ostali na svojim imanjima sve do pred sami Drugi svjetski rat . Bili su izloženi propagandi fašističke Italije i njenih osvajanja u Africi. Tako je poslije iskrcavanja Talijana u Abisiniju desetak mladih pojedinaca na svoju volju da idu iz Mahovljana , bi poslano u tu Afričku zemlju. Iza toga je još tridesetak familija podnijelo zahtjev za odlazak u Afriku, ali je nešta zakočilo to iseljavanje. Vjerovatno se vojna situacija nije odvijala po planu pa su Talijani morali napustiti kolonijalne ambicije u Abisiniji.
U Beogradu je 1. Marta 1939 godine potpisan meĎudržavni Ugovor Kraljevine Jugoslavije i Italije o rješavanju pitanja kolonije Talijana u Mahovljanima.Njime je dat rok od šest mjeseci , da svi koloni koji žele prihvatiti talijansko državljanstvo , moraju se javiti u prefekturu Banja Luka radi davanja Izjave da se odriču Jugoslavenskog državljanstva i uzimaju državljanstvo Italije. Od tada u roku od dvije i pol godine moraju napustiti Jugoslaviju. Sa sobom mogu ponijeti svu pokretnu imovinu a nepokretnu mogu prodati. Ako ne prodaju nekretnine država će im dati pravičnu naknadu. Ubrzo je Italijanska ambasada, posredstvom konzulata utvrdila da ima ukupno 98 osoba Trentinaca koji bi pošli u Italiju i koji su primili Italijansko državljanstvo.

Odlučeno je i mjesto gdje trebaju da se nasele . To je Pomezia u području Agro Pontino, tridesetak kilometara južno od Rima. Pripreme za odlazak time su dobile i svoj završetak.. U Evropi je rat već počeo, sve je vrelo kao u kotlu, a

Popis kolona iz Mahovljana koji su se transferirali u Agro Pontino 1940 god (januar-maj)
Trentinci kreću u novu seobu . Sve je bilo jako napeto. Valjda je to uvijek tako kad se dogaĎaju velike i važne stvari.
( prilog: odseljeni talijani iz Mahovljana :Confini.....M.Sortarelli, str 101.)

Prva grupa krenula je u januaru 1940, druga u martu a posljednja u maju iste godine.Danas su to uglavnom stanovnici mjesta Aprilie, Pomezie, Latine i Anzia i okolnih sela.
Da se ne zaboravi; pečat kolonie Tirolesa iz Mahovljana; srp ,kosa i grablje !

Već duže vremena pokušavam saznati neke pojedinosti oko odlaska Stivorana u Brazil. O tome sam dosta slušao od mame i znao pojedinosti, kako je njen brat Piero otišao preko mora u Brazil.Ali nikakvih pojedinosti oko tačnog vremena odlaska nisam znao, mada mi je mama sve to lijepo pričala; kada su otišli, koliko Stivorana je otišlo, sa kim su otišli i kako su otišli.Od tog pripovijedanja prošli je gotovo pedesetak godina i malo je šta ostalo u mom pamćenju.Nekih dokumenata o tome nisam uspio pronaći. Imam iz maminog porodićnog albuma samo jednu sliku iz Brazila, prilično otrcanu na kojoj se vidi dječiji odar i nekoliko osoba. Taj dogadjaj je opisan na poleđini te slike.Njen brat Piero piše da je njegov dvogodišnji sin preminuo i da on šalje pozdrave svom ocu i familiji da se mole za njegovu mladu dušu. Piero se javljao povremeno pismima svojoj sestri Mariji sve do 1942 godine, kada više poštanske veze sa Amerikom prestaju funkcionirati. Od tada ostali smo samo sa uspomenama na svoje najdraže u dalekom Brazilu, bez adrese i mjesta boravka.
Iznenada ,krajem maja 2009 , Karlo Klaser je dobio elektronsku poštu iz Brazila, od MARCIALA MARINELLI –GARCIA potomka familije Carla Marinelli koji su živjeli u Stivoru (Palascosia) i čija su djeca odselila zajedno s Pietrom Klaserom u Brazil. Ovo su bile prve vijesti od naših Stivorana iz Brazila poslije punih sedamdeset godina. Ipak sama spoznaja da ima neko i u dalekom Brazilu, potomak bliskog roĎaka ne može me ostaviti ravnodušnim. Želim da se svakako upoznamo i da uspostavimo ponovo rodbinske veze. Ali sve ne ide baš glatko, ili su nezainteresirani ili smo im predaleko geografski a možda i od srca.

U tom pismu su navedeni podaci koji mogu biti ključni za moju znatiželju da saznam pojedinosti o odlasku Stivorana u Brazil. Evo da nabrojim činjenice koje smo dobili u tom pismu, mada nema nikakvih podataka dali ima Pietrovih potomaka medju živima u Brazilu i dali su Marinelli još u vezi sa njima kao što su bili u dolasku.
Po Marcialu dolazak u Brazil bio je 06.06.1924 godine u luku Cherbourg, brodom „Demerara“.Sam Marcial navodi da mu je djed Angelo Marinelli tada imao 20 godina a djedov brat Pietro17 godina.Radi potrebnih dokumenata za italijansko državljanstvo, koje trebamo ovdje u Bosni pribaviti za njih, navodi da mu je djed Angelo Marinelli rodjen 1907 godine 13.oktobra. a njegov brat Pietro Marinelli 1910 godine.
(Odlomak iz pisma Marcial Marinelli-Garcia, od 6.juna 2009 godine) :
È venuto in Brasile, provenienti dal porto di Cherbourg, in nave Demerara, atterraggio qui il giorno 06 giugno 1924, con 20 anni di età, insieme con il fratello, Petar Marinelli, con 17 anni di età. Al momento dello sbarco in Brasile, sono stati accompagnati da Klaser famiglia, che era il loro leader, Petar Klaser, con 28 anni di età, la moglie Alojzija Klaser, con 23 anni di età e ai loro figli, Ignial Klaser, con 3 anni di età, e Karlo Klaser, con 1 anno e mezzo, e che il legame familiare da mio nonno e suo fratello, il fratelli mezzo con leader Petar Klaser.
Na žalost, nismo uspjeli da uspostavimo i email kontakte sa Marcialom. Kako mu je Karlo poslao tražena dokumenta on se ne javlja, pa neznamo ni dali ih je dobio. Nekoliko pokušaja da se uspostavi veza nisu dali rezultata. Možda se ukaže ponovo kakva prilika. Vjerujemo da postoje potomci od Pietra Klasera i svakako bismo željeli uspostaviti rodbinske veze poslije sedamdeset godina !

Ovu sliku poslao je Pietro Klaser, slijedeće godine u proljeće kako je doselio u Brasil,dakle 1925 godine. U pismu piše da mu je umro sinčić koji bi prvog marta navršio 2 godine. Otac Pietro stoji sa svijećom u ruci. Prvi dječak sa desne strane u prvom planu, mogao bi biti stariji sin Ignacio koji bi tada trebao imati oko četiri godine. .Mlađi preminuli sin zvao se Karlo Klaser i kad je došao u Brasil imao je oko godinu i pol starosti. Umro je prvo proljeće po dolasku. Toga se i ja sjećam iz priče mame Marije , koja je ovu sliku često pokazivala i o tome događaju kroz suze pričala..Ostali na slici bi mogli vjerovatno biti iz porodice Marinelli i Rover koji su se prisno družili sa Klaserovima,zajedno bili na brodu preko okeana i ostali u bliskoj vezi.

Pismo na poleđini gornje slike iz Brazila 1925 godine, pisano na italijanskom jeziku u fonetici bosanskog pisma..Pismenost na italijanskom jeziku bila je u Stivoru nepoznata ! tekst pisma sa poledjine slike : /Dragi roditelji, podsjećam vas da date jednu od ovih slika mom ocu, da ima uspomenu na našeg sirotog sina.Dadni te mu je, jer bi navršio 2 godine 1.marta.Blažen on na nebu koji moli Boga za svoje roditelje i za vas djedove. Nek nam Bog oprosti naše grijehe i zaželi novu sreću. Svi smo mi oni koji……. Pozdrav i zbogom.
Pietro Klaser (1899), je sin Giovannia Klasera (1867-1944), (je ustvari unuk Basilia Clazzera (1836) koji je doselio u Bosnu 1883 godine iz Roncegna TN)., odselio je u Brasil sa ženom , imenom Ambrozina (Alojzija-tzv Lizika ) i dvoje malodobne djece , sinovi Ignac (3) i Karlo (1,5). U novom zavičaju stekli su još dva sina čija imena neznamo. Ovo su moja sjećanja , po sadržaju iz pisama, koja su dolazila sestri Marioti, a o čemu je ona ponekad u prigodama nama djeci pripovijedala, prisjećajući se svojega brata.
Porodica iz koje potiče Pietro Klaser ima slijedeću genezu :
Giovanni (Basilia )Klaser (1867-1944) e Fontana Anna , vjenčani 1895 (!?), Giovani je roĎen1867u Roncegnu (TN), došao sa ocem 1883 u Mahovljane a potom 1984 u Palascosia kao 16-to godišnjak. U životu se ženio tri puta. Sa prvom ženom, ime nepoznato, imao je sina Bazilia .. Sa ženom Annom imao je Pietra (Pero), kći Mariju (Mariota) i sina Andriju (Androto).Treća žena je Slavica iz Križevaca, Hrvatica, i sa njom nije imao djece.Giovanni je od mještana imao nadimak „Nane“ a bošnjaci su ga zvali „Jovan „ ! Došao iz Trentina sa ocem (Bazilio) i majkom (Rosa) u familiji koja je brojala 10 članova; dva brata i šest sestara.
Figli :
1.) Bazilio1895-1918 (poginuo u I. sv.ratu kao Austrijski vojnik, nezna se mjesto pogibije)
2.) Pietro , 1899.žena Ambrozina (1904- ???) (1924. otišao u Brazil,područje Sao Paolo, sa ženom i dvoje djece, Ignacio sa 3 godine i Karlo sa 1,5 god, odakle se javljao sestri Mariji –Mariota Klaser udata Osti do 1942 g., (vidi sliku i pismo kad mu je umro sin od 2 godine, uskoro po dolasku u Brazil..)
3.) Maria (Mariota) 1901-1975 (Udala se za Ignaca Osti , 1921 g.; vidi porodica Enrico Osti), (autor ovih redaka je preko Mariote potomak Klaserovih )
4.) Andrea (Androto-Andrija)1903 -1943, (neoženjen,1943 g poginuo kao domobran u Bosni; Krupa na Vrbasu, na željeznom mostu preko Vrbasa, koji i danas postoji !
 
Piero Clazzer (Klaser) na ulici u
San Paulu 1933 god.
* * *
Marinelli su živjeli u Palascosia i tu su imali porodičnu kuću. Carlo Marinelli, doselio iz Roncegna u martovskoj grupi Italijana na područje Palascosia.(imao djecu, sina Giuseppe i kćerka Catarina) Tragove postojanja ove familije imamo u dokumentima katoličke crkve za 1891 godinu.Tamo se spominje Catarina Marinelli žena Franceska Osti koji krste dijete Ivana (Giovanni) rođ 7.maja 1891. Krstio ga je fra Tomo Maršić a kum je bio Giovanni Klaser, sin Basilia svi iz Palascosia. Za vjerovati je da je ovo sestra od Giuseppe Marinelli koji su kao djeca doselili u Bosnu sa ocem Carlom..Giuseppe je oženio Annu Rover, vratili se u Italiju, gdje je 1911 g umro.
* * *
Jedna druga familija Marinelli živjela je u Dolinama. Bavila se trgovinom mješovite robe, u blizini današnjeg nogometnog stadiona. Tu na početku uzbrdice prema Stivoru bila je jedna, za one prilika poveća kuća, zidana pečenom ciglom bez fasade. Na pročelju istočne strane kuće dugo vremena su se vidjela velika crna slova TRGOVINA MARINELLI .Tu je ta porodica imala trgovinu mješovite robe i na takav način je bio običaj da se istakne firma. Ta zgrada bila je tamo sve do šezdesetih godina, kada je nekakvim nevještim preinakama unakažena te zatim srušena. Na njenom mjestu danas ima nova porodična kuća, čije vlasnike ne poznajem.
Napomena autora:* Molim sve Stivorane koji imaju kakve spoznaje ili dokumente o odlasku u Brazil da mi se jave na adresu Questo indirizzo email è protetto dagli spambots. È necessario abilitare JavaScript per vederlo. kako bih dopunio ova svjedočenja.

 

Seguici anche su Facebook

 

 

Search

Copyright © Circolo Trentini di Stivor 2013. All Rights Reserved 

CIRCOLO TRENTINI DI STIVOR

Privacy Policy