Štivor, postanak sela , ime sela i

Štivor, postanak sela , ime sela i ……..

 

            Napisao Anton Osti - Tonino, učitelj u penziji.

 

U ono vrijeme davne 1882 godine naseliše nove  stanovnike na velikom i širokom prostoru šumovite opštine Prnjavor.Novi ljudi, stranci, a jezik domorodaca neznaju. Komunikacija sa ostalim svijetom nikakva. Sve što treba pitati ili naći mora se imati prevodilac

, a bila su dvojica koji su znali nešto bosanskih riječi; dvojica Austrijskih službenika koji su naravno govorili  njemački. A nadje se tu i bistri seljak bosanski, koji brzo ukopča šta se od njega traži. Pomoć je davao i katolički svećenik, ali ko će njega uvijek naći i pitati za sve što treba jednom novom seljaku u tudjem svijetu. Elem ,naseliše naše Tirolce na područje sela Štrbaca,Palačkovaca, Kozare (sjeverni dio današnjeg Šerega), a dobar dio naseli se u selu Mahovljani kod Laktaša.

            I punih desetrak godina naši Tirolci su se mučili i radili na poljima, a jedva čekali da se nadju medjusobno i porazgovaraju jer komunikacije sa lokalnim stanovništvom nije bilo a niti je moglo biti radi jezične barijere1.*

………………………………………………………………………………………………….

 Iz tog perioda postoje mnoge  zgode i nezgode koje su se dešavale izmedju njih. Ja sam zapamtio dvije možda baš karakteristične pričice, a ispričala mi ih je i to nekoliko puta, moja baka Marija r.Klaser Osti.(1901-1975).Bila je pismena žena  što je u ono vrijeme bila rijetkost među ženama,Isticala se jakom memorijom, pamtila je datume mnogih događanja, rođenja seoske djece i događanja u selu i to ne samo datum nego i dan u sedmici  kad se «to nešto» desilo. A znala je jasno i  lijepo pripovijedati da smo mi djeca rado slušali njene priče iz starog zavičaja, koje je njoj pričao «vecio nono « ali i nove, a sve bi započinjala sa riječima ,»naši stari su pričali…».(nostri vechi i contava…).

 

            Prva zgoda  najbolje ocrtava narav i stepen kulture življenja naših predaka, a moglo bi se tu još o nečemu analizirati, ali  drugom zgodom. Zgoda ide ovako : Sretnu se na krsnoj slavi kumovi iz Ilove i Štrbaca . Ovaj iz Ilove čuo da tamo ima nekih novih ljudi pa upita :

«Jeli kume, kako ti nove komšije, kakvi su kơ ljudi , a «?

A kum protare uho, podigne glavu, pa važno da ga svi čuju reče : «Čuješ kume, vidio sam neki dan , kod jednog brke, šeširdžije ,  dragi moj , žena mu  peče kolače i kruh u šporetu,a djeca leže na krevetu. Miriše cijela avlija , znaš ,oni fini kolači što no ih zovu štrudla, kume moj, a gospoda geometri onakve donose sebi za užinu kad mjere zemlju, dolje za put prema Derventi. A tek pogača kolika im je, sva se nadigla  i mekana , nije ko ovaj naš kuruznjak jadan i tvrd «.

            Ovi detalji svakako govore o stepenu kvalitetnijeg  životnoga standarda  novih doseljenika u Bosanske krajeve, i njihovih navika koje su imali  i donijeli sa sobom, od onog kojeg su zatekli u novom zavičaju. A zatekli su bosanske kuće sa ognjištem na sredini kuće ,bez namještaja ,bez kreveta i ormara, bez stropa i podova., zidane ćerpićem i  zakovane daskama.Kuhalo se na verigama, a kruh se pekao pod sečem. Jelo se drvenom kašikom, iz drvenih posuda (čanak).

 

Druga zgoda bila je čisto jezične prirode. U ono vrijeme ljudi su se pozdravljali međusobno uvijek kada se sretnu na putu., pa bili poznanici ili ne. Pozdrav je uvijek slijedio i to sa dubokim naklonom i u spomen Boga. Izgovaralo se  «Pomoz Bog»  ili  spojeno u jednu riječ, otegnuto kao «pomoozzbooog» !, uz naklon, a drugi bi odgovarao  «Bog ti pomogooo» i nastojao se pokloniti u znak poštivanja. E, u takvoj jednoj situaciji,našao se i naš Tirolac.

«Pomoz Booog» reče mu seljak i duboko se nakloni, a naš Tirolac,smiješeći se i ne znajući što će,odmahne rukom i  odgovori:»Molzi mo ti  ľbooo» , ( pomuzi ti vola) , i uz smiješak bi produžio dalje.

Novopečeni komšija takođe ništa nije razumio, ali zvučalo mu je  slično očekivanom odgovoru pa  zadovoljan produžio svojim putem.,obazirući se da bolje osmotri novog komšiju.

            Eto u takvim okolnostima se živjelo, mučilo, što napokon uvidješe i gospodari tadašnjih događanja pa odlučiše da se pridošlice prikupe i nasele u jedno mjesto, jer će imati međusobnu komunikaciju, a sigurno će se bolje i osjećati.( Već su se neki došljaci počeli i osipati u potrazi za novim prebivalištem. Tako su  otišli neki do okoline  Doboja (jedna familija  Dell sasso ) i Maglaja ( jedna familia Osti) a ima naznaka i u okolinu Gračanice.)

            Tako su Česi smješteni na Maćino brdo; Poljaci u Lišnju; Ukrajinci u Hrvaćane i G. Mravicu , a Talijani u Tabak Ilovu ( ime je po begu Tabakoviću čiji je to bio posjed). Uz šumski put  isparcelisano je  po 60 dunuma za svako domaćinstvo , sa jedne i druge strane puta, u bukovoj šumi,( čiji su se panjevi mogli naći i do pedesetih godina prošlog stoljeća ; znam za Klaserov bukvik , gdje sam čobanovao i skakao po panjevima velikih dimenzija).  «Evo vam zemlja pa krčite  i orite».rekoše gospoda iz vlasti, sve uredno upisaše u knjige i odoše.Kazivanja daju procijeniti da je to bilo ljeto 1895 ili 1896 godina. Vrijedni ljudi prionuše na posao, neko siječe, neko pali šumu (žege),grade se kućice i štale, raste selo duž puta, ali primakla se i zima.Tada utvrdiše da selo nema dovoljno zaliha hrane da se prezimi, jer to ljeto se nije moglo dovoljno poorati , tek se krčilo,a male obradive površine dadoše rod ali premalo. Strah od gladi i zime,natjera ih da zovu  vlast u pomoć. Odlučeno je  da se selo opskrbi za zimu. Svaka kuća dobila je kravu i jednog vola, dvije vreće žita i sjemená raznih vrsta. Bilo je tu vojničkog špeka i svinjske masti,sušene morske ribe, a od sjemena dobiše  graha, krumpira2* ,pšenice,raži,zobi i sadnica voća i vinove loze !. Tako se napunila zimnica za svaku kuću sa svim potrepštinama. A vlast ko vlast reče:»  Sad ste namireni ,dali smo vam sve za novi početak , vi ste sada stiváre

 (( I kad bi neko tražio dadatno kakvu dopunsku količinu na broj članova u kući ili slično rečeno mu je , nema za vaše selo ništa više ,vaša familia je sve dobila što je određeno , vi ste sada svi   stiváto !.))

 Na papirima za svaku kuću-familiju,pored popisa dobivenih stvari i imena glave familije, pisalo je upadno «stiváre» ili «stiváto»

Dakle, naši Tirolci su dobili sve što ih pripada, po volji tadašnje vlasti, puna kvota što bi se reklo, a obaveza prema njima time bijaše  u cjelosti ispunjena. Kako su ove riječi zvučale iz usta nekog austrijskog činovnika koji je znao talijanski i govorio njemački jezik , onda je sigurno da je st izgovarao kao št , i da je na temelju njihovih riječi štivare  ili štivo najvjerovatnije  nastalo i ime našeg sela , kojeg danas izgovaramo Štivor.

 Eto,  tu je i korijen imena našeg sela,  tako zaključujem, jer riječ  stivo  na talijanskom opisno označava upravo jednu ovakvu radnju.(danas bi rekli namireno, ili snabdjeveno do kraja ,do vrha).Samo tumačenje riječi proizlazi iz spoznaje da je selo stvarno snabdjeveno potrepštinama za jednu zimu, a kako je tadanšnja vlast bila revnosna i htjela da se pokaže kao država  od reda i zakona, nije čudnovato da je na kraju rekla , gotovo je.! «stiváto»!

O ovim događanjima,šta je ko dobio i koliko, još se mogu čuti priče u Stivoru, a ja sam je takođe slušao.Svakako da ovu priču još uvijek znaju i stari Stivorani, samo ih treba na to navesti da ju ispričaju, a na nama je da to prihvatimo ili ne. Ostaje činjenica da dosta materijala o našim starima ima još uvijek u glavama naših sumještana, ali bi bilo nužno to prenijeti na papir, jer će nam sjećanja vremenom isčeznuti.

 

Za ovo moje malo istraživanje, poslužio sam se sa nekoliko rječnika  Italijanskog jezika, a preporučujem slijedeće iz kojih navodim i riječi za ova moja tumačenja:

«Standardni rečnik italijanskog-srpskohrvatskog jezika» autor Nemanja  Sjeran, izdanje Medecinska knjiga Beograd –Zagreb, 1988 g. 100.000 riječi i fraza.; ili

« Il mio primo  dizionario» autora G. Miot , izdanje Mladinska knjiga Ljubljana 1986 (Giunti Marzocco ), a na  strani 745 stoji tumačenje riječi čiji je zajednički korijen  stiva-

 

-stiva . = Nelle navi mercantili,la parte inferiore del battello  riservata a deposito della mercanzie.

-stiváre  , =  riempiare bene, pigiando.

-stiváto  , =  pieno  fino al  colmo.

*   *   *

Drugo moje tumačenje o nastanku imena sela Štivor bilo bi nešto jednostavnije , a ima toponimsko obilježje. Naime, u Tirolu sa sjevero-istočne strane jezera Garda uzdiže se planina Monte Stivo(2.045 m) ,u ona doba vjerovatno šumovita i puna divljači.Svakako da se čuvala stoka po tim šumama, i išlo po drva za zimski ogrev; eto sličnosti sa bukovom šumom koju su zatekli u Bosni. I nije čudno, da su svojoj novoj šumi dali ime kao onoj koju su ostavili u Tirolu.  Tako je novo selo dobilo ime Stivo, a kako je austrijska  vlast bila njemačkog govornog područja to je onda ispadalo i izgovaralo se kao Štivo. Da bi nekom rekao odakle si i ko si , onda si Stivoran(in) , a naši u selu i sada kažu da smo « noi  Stivorani « mi Štivorani a ne, mi Štivorčani .

            Evo mog malog priloga u razmišljanjima o nastanku imena našeg sela.Mislim da je prihvatljivo jer ima osnova i u jeziku i u geografskom imenu. Na vama je da se opredijelite za jedno ili drugo.

Ja sam sretan i kad samo čujem ime našeg sela ,ono je sada onakvo kako jeste, a i vi ga sa punim ponosom ponesite u svojim srcima jer to je naše rodno mjesto , naš Štivor, mali ,ali lijep ukras zemlje nam  Bosne.

 

1*) Možete li zamisliti kakva je bila jezična gužva, kad u prostoru današnje opštine Prnjavor odjednom dođoše desetak skupina novog naroda , a svaka govori drugim jezikom. Sjećam se da sam kao dijete na pijaci u Prnjavoru, za vrijeme «vašera» , na Preobraženje po pravoslavnom kalendaru (18.08) slušao kako govore svojim jezikom

Česi,Rusini,Ukrainci,Poljaci,Talijani,Nijemci, pa ko još zna kakvi jezici nastadoše miješanjem ovih i svi su se razumjeli ! Bili smo dio tog dekora, i to najljepši dio.

 

2*) Te godine zima se nešto otegnula, ponestalo i zimnice pa su i sjemenski krompir počeli trošiti za hranu. Ali ipak se neko dosjetio da oguljinu krompira (kora krompira) ostave. Na proljeće umjesto krompira posadili su komade oguljine, i gle iznenađenja. Te godine je krompir tako rodio kao nikad kasnije i kad su sadili sjeme ! I tu je dakle snalažljivost gorštaka za preživljavanje,koji u novoj sredini organiziraju život, došla do izražaja.

 

U Zagrebu 1996 ,Mostaru,  Novembra 2003.

Seguici anche su Facebook

 

 

Search

Copyright © Circolo Trentini di Stivor 2013. All Rights Reserved 

CIRCOLO TRENTINI DI STIVOR

Privacy Policy